Postoji radna okolina u kojoj su svi zaposlenici ravnopravni  ali se neki osjećaju ravnopravnijima od drugih. U toj radnoj okolini ravnopravniji se osjećaju ugroženo. Ne znaju objasniti zašto ali tako se osjećaju.

Poznajete li ljude koji kao jedini oblik komunikacije koriste žaljenje? Postoji ta jedna kultura u komunikaciji koju volim nazvati „žalim se - hvalim se“ kulturom.  Kada osobu pitate kako je, ona se istog trena počne žaliti ili zbog zdravlja, ili zbog posla ili zbog djece ili zbog partnera. U svakom slučaju pronađe nešto zbog čega je jadna.

Prvi puta rečenicu: „Priznajte poraz na vrijeme da biste pobijedili.“ čula sam kada ju je izgovorila psihijatrica pacijentu koji se grčevito borio za spas braka. Čovjek se zaustavio u vremenu i prostoru ulažući enormne količine energije za spas nečega čega nije bilo (jer je gospođa već odavno otišla).  U međuvremenu, propala je njegova karijera, socijalna i obiteljska mreža, mentalno i fizičko zdravlje  i sve ono potrebno za oporavak i nastavak kvalitetnog življenja. Nisam mogla razumjeti zašto ne odustane od nečega čega već odavno nema i radi čega propada sve ono dobro što još ima?

Ne mogu govoriti za cijelu Hrvatsku već o gradu u kojem živim, Zagrebu. Eto baš u ova dva mjeseca, koliko štrajk liječnika traje, našla sam se nebrojeno puta u potrebi za  liječničkom uslugom i specijalističkim pregledom. Gdje god pokucala, svaka vrata su bila otvorena, pronađen je termin za mene (nisam koristila nikakve veze i poznanstva, išla sam u dobroj vjeri) bila sam primljena, saslušana, pregledana. Došla sam sa strahom da me neće primiti, a susrela sam se s ugodnim iznenađenjem ... ortopedi rade, fizijatri rade, radiolozi rade,  internisti rade, kardiolozi rade, ginekolozi rade,  svi uredno i redovito održavaju svoje ambulante i primaju pacijente.

Rastrgana suvremenim oblicima komunikacije koji Anu čine dostupnom u svakom trenutku svakoj osobi kojoj je ikada dala broj mobitela, mail, skype adresu i druge moguće kontakte, hrabro je na svojem FB-u jednog petka napisala da uzima slobodan vikend i da za nikoga neće biti  dostupna. Ta obavijest, bila je veliki šok za sve koje je naučila da je na raspolaganju u svako doba. Neki su se osjetili prikraćeno, neki su mislili da im šalje  poruku da su naporni, neki su je pitali od čega se brani. Anu su prijatelji toliko masirali pitanjima o njezinoj potrebi da bude nedostupna da se sto puta pokajala što je to napisala. Manje štete kaže,  bilo bi da je ostala svima dostupna, a i više mira za kojim je žudjela tog vikenda.

Dalai Lama  je na pitanje što ga je najviše iznenadilo o čovječanstvu navodno odgovorio: „Čovjek! Jer on žrtvuje svoje zdravlje kako bi zaradio novac. Tada žrtvuje novac kako bi ozdravio,  onda je toliko zabrinut za  budućnost da ne uživa u sadašnjosti, a rezultat toga  je da ne živi ni u sadašnjosti  ni u budućnosti, živi kao da nikada neće umrijeti, a potom umire kao da nikada nije stvarno živio.“

Sve većem broju ljudi teško je vratiti se s odmora. Prilikom suočavanja s povratkom osjete psiho-fizičke tegobe. Upoznala sam mladića koji nekoliko dana prije povratka počne osjećati gušenje i pritisak u grudima, djevojku koja na trajektu Vis-Split plače i povraća,  osobe kojima se dan-dva prije povratka vrati nesanica, glavobolja, dijareja, mučnina, nekontrolirano lupanje srca, povišeni krvni tlak, ginekološki problemi, razni upalni procesi, osjećaj panike, bezvoljnosti, tjeskobe. Ponekad je  povratak toliko nepodnošljiv da osoba potraži stručnu pomoć, a sve više ljudi po povratku sa godišnjeg otvara bolovanje.

Sjedim ja tako s prijateljicama na kavi.  Došle smo se opustiti, saznati novosti jedna o drugoj, međusobno se podržati i osnažiti, a najviše od svega nasmijati do suza. Ne znam kada i kako, no u roku od pola sata svih pet je masno tračalo svoju svojtu. Bilo je aktualno nezadovoljstvo svekrvama, jednim svekrom, dvjema posesivnim sestrama, jednim ludim bratom...a one samokritične požalile su se i na to kako se njihova šira obitelj ponaša prema muževima.  Razgovor je postao opasan kada su neke  zapale u pravu ljutnju prema svekru jedne prijateljice.

Kada biste u jednoj prostoriji sakupili sve stručnjake svijeta koji se bave mentalnim zdravljem i postavili im pitanje: „Zašto vam se u stvari ljudi obraćaju, koji je njihov problem?“ u različitim varijantama na temu dobili biste odgovor: „Zbog loših odnosa“.  Što uključuje i odnos koji imamo sami sa sobom.“

Koliko često vam se desi da vas nazove prijateljica da pita kako ste, vi se razveselite pažnji i interesu a onda niti za minutu shvatite da razgovor nije o vama, da po ne znam koji puta slušate njezine probleme, rješavate njezine nedoumice, razgovarate o njezinoj bolesti, sinu, majci, partneru, obvezujete se nešto provjeriti ili napraviti umjesto nje...

Imam brdo prijatelja na Facebook stranici a među njima puno mladih i djece. Vole oni mene pa me stalno negdje pozivaju a ja prihvaćam. Tako imam ljubimca u Pet Society-ju, farmu na FarmVille-u 2, rješavam slučajeve u Criminal case-u,  uzgajam zmaja u Dragoncity-ju, igram poker a od nedavno sam preko neta počela igrati i Play station igru Mortal Kombat.

U zadnje vrijeme čitam  životopise.  Većina poslodavaca i web stranice koje se bave matchiranjem poslodavca i  potencijalnog zaposlenika formirale su vlastite  obrasce za unošenje podataka o obrazovanju, radnom iskustvu, stručnom usavršavanju, itd.  Ti obrasci pitanjima potiču ljude da dobro razmisle o svojim potencijalima.

Kada sam išla u šesti c razred O.Š.  Rudi Čajevec  dečki iz razreda na 8. mart nabavili su krede u boji, ranije došli u školu i na ploči napisali: Sretan 8. mart! Sami su skucali nešto dinara i na placu kupili bukete visibaba. Bukete su razdvojili i svaka cura dobila je po pet visibaba. Visibabe su dijelili svi dečki iz razreda uz čestitanje i poljubac u obraz. Na nama curama bilo je da se pobrinemo doći bez visibaba u ruci baš do onog čiji poljubac želimo :-).

Još davnih dana, prije nego što smo bili toliko blizu ulaska u Europsku uniju ali je već započela zapadnoevropska penetracija „poželjnijih“ slika vrijednosti naletjela sam na jednu reklamu ... ili možda ona na mene.